Ništa nije nemoguće – motivacijom do potpune samostalnosti

Mela Bajrambašić, profesorica klavira u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu za sebe danas kaže da je druga osoba. Ima puno više ljubavi za druge, jaču želju za životom, pozitivnije gleda na život i osjeća se mentalno jača. Ona je odličan primjer da izreka “što te ne uništi to te ojača”, zaista vrijedi u praksi.

Melin slučaj već dobro znaju mnogi u Bosni i Hercegovini. Prošle godine u lipnju nekoliko dana prije poroda, tijekom ginekološkog pregleda došlo je do pucanja srčane aorte što je automatski prouzrokovalo oštećenje desne noge te ugrozilo život bebe. Liječnički timovi Klinike za ginekologiju i Klinike za kardiovaskularnu kirurgiju u KCUS-u su brzo reagirali– napravljen je carski rez i beba je spašena, a Mela je završila na dvije operacije, visokoj amputaciji noge te operaciji rekonstrukcije aorte koje su trajale ukupno 18 sati.


Šanse za preživljavanje, manje od 0,1 posto

Ovo je bio izniman izazov za tim liječnika s obzirom da je više eksperata iz raznih područja moralo odraditi posao na najvišoj razini i u vrlo kratkom roku. Šanse za preživljavanje su bile manje od 0,1 posto, no Mela je kad je vidjela da je dijete dobro odlučila sve izglede staviti na svoju stranu. Tri dana nakon operacije već je hodala, umjesto 30 dana, u bolnici je provela 15 dana. Motiv je bio velik – biti što prije uz bebu i brinuti se za nju u što većoj mjeri samostalno.

„Mela koristi protetičko koljeno Genium X3 i sada može samostalno hodati, ići u šetnje sa sinom Danijem koji uči hodati, gurati dječja kolica i još brojne svakodnevne aktivnosti koje su donedavno bile pravi podvig“.

Ortopedski tehničar Petra Grdanjski Gotić, Mela Bajrambašić i fizioterapeutkinja Nikolina Celizić.

Nešto više od godine dana nakon operacije Mela je dobila protetičko koljeno Genium X3 koje omogućuje nesmetano i lagano hodanje. Radi se o jednom od najmodernijih protetičkih koljena na svijetu, a Mela ga je dobila zahvaljujući donacijama ljudi dobrog srca, prijatelja te uz svesrdnu pomoć humanitarne Udruge Pomozi.ba. Slično kao nakon operacije Mela je nastavila ubrzano prelaziti prepreke – prohodala je nakon samo tjedan dana od dolaska u polikliniku Sveta Nedelja. Pritom su veliki oslonac bile i jesu ortopedski tehničar Petra Grdanjski Gotić, te fizioterapeutkinja Nikolina Celizić. No, Mela tu ne staje. Protezu već osjeća kao dio sebe, koraci i svakodnevne radnje su puno lakši, a i tu su neki planovi.

Kako se osjećate s novim protetičkim pomagalom? Kakav je osjećaj ponovo raditi korake?

Zbog pandemije korona virusa čekala sam nekoliko mjeseci da započnem koristiti protezu, no od prvog trenutka i ulaska u Ottobock u Svetoj Nedelji osjetila sam da sam u pravim rukama. Profesionalnost i sjajan odnos dali su mi vjetar u leđa i već sam peti dan nakon postavljanja proteze odbacila štake.

Osjećam se kao da sam ponovo samostalna jer protetičko koljeno obavlja 80 posto funkcije zdravog koljena. Prije svega imam slobodne ruke i to će izrazito utjecati na kvalitetu moga života. Rasteretila sam drugu nogu i sada već mogu reći da protezu osjećam kao dio sebe jer se, kad uzmem štake, osjećam puno nesposobnija.

Inače, ja sam uvijek bila i ostala prilično samostalna osoba. To je i obilježilo razdoblje nakon operacije. Nastojala sam što manje ljude moliti za pomoć jer sam htjela imati dodatnu motivaciju da što prije napravim vlastite korake. Zato i nisam htjela koristiti invalidska kolica bez obzira koliko mi je teško bilo. Htjela sam i sebi i drugima dokazati da mogu uvijek napraviti nešto više, a najveća motivacija tijekom tog razdoblja mi je bio moj Dani.

S novom protezom lagano se silazi niz stepenice

Sigurno nije bilo lako baviti se s malim djetetom i koristiti štake. No sada se stvari mijenjaju, svakodnevnica će sada biti jednostavnija. Čemu se veselite, a što niste mogli napraviti?

San mi je bio da guram dječja kolica, a to će sada biti moguće kad su mi ruke slobodne. Dani je ujedno u fazi da bi uskoro trebao prohodati što je vrlo zahtjevno, ako se drži dijete za ruku. Sada će to biti značajno lakše. Presretna sam da ćemo prošetati zajedno. Imam i nove motivacije - čim sam sjela na sobni bicikl započela sam zamišljati kako se zajedno s Danijem vozim na biciklu. I to će sve biti moguće.

A što se tiče svakodnevnih radnji sada bez problema mogu do trgovine. Prije je to bilo ravno osvajanju svijeta. U kući nisam koristila stol u blagovaonici već bih jela na radnoj površini. U društvu s ljudima morala bih nekoga zamoliti da mi donese vode. Sve se to sada mijenja. Nekome su to male stvari, a meni je to cijeli novi svijet.

„Važno je stalno postavljati si nove izazove kako bi imao motivaciju. Nedavno sam postavila pitanje mojoj fizioterapeutkinji Nikolini “jel moguće da ću trčati?” Jer, ako ću samo hodati, onda nisam ništa napravila“.

Može li se reći da ovakve izvanredne situacije u kakvoj ste se vi našli očvrsnu osobu?

Gledajte, sve je do načina razmišljanja. Samo razmišljanje što ne možete napraviti vodi do depresije, a samo razmišljanje o pozitivi i ljubavi vodi vas korak naprijed i stvara ono što je smisao života. Prije sam jako voljela ljude, a sada ih volim 10 puta više. Da sam dopustila da upadnem u depresiju teško bih se iz toga izvukla jer bih počela gubiti smisao u svemu.

Važno je stalno postavljati si nove izazove kako bi imao motivaciju. Sjećam se da sam bila pribrana netom prije operacije – praktički pripremna na smrt, racionalno sam poimala situaciju. Prošlo mi je tada kroz glavu kako 9 mjeseci nosim dijete, a sad ga neću vidjeti kako izgleda. Kad mi je liječnik Nermir Granov rekao da je beba dobro i pokazao fotografiju to me je motiviralo da preživim. Zaista je sve u glavi.

I naravno, važan faktor su stručnjaci, ortopedi, fizioterapeuti, a u mom slučaju posebice liječnici. Neizmjerno sam zahvalna liječniku Borisu Nikulinu koji me porodio te liječniku Nermiru Granovu kojeg svugdje spominjem kao mog anđela čuvara.

Svaki dan najmanje 45 minuta vježbanja dnevno je nužnost

U jednom od intervjua ste naglasili da ste vrlo fizički aktivni, a i u mladosti ste se bavili sportom. Namjeravate li nastaviti s time?

Pa, već me prijatelji zezaju da ću stati na skije ?? Sad sam na početku, tek učim hodati, ali ne razmišljam da ću tu stati. Nedavno sam postavila pitanje mojoj fizioterapeutkinji Nikolini “jel moguće da ću trčati?” Jer, ako ću samo hodati, onda nisam ništa napravila. Želim se vratiti u teretanu, doslovno. Moj dobar prijatelj Elvir Smajić je fitness trener i već mi se ponudio da organizira treninge kod mene doma. No, ja sam mu na to rekla – vidimo se u teretani.

Obzirom da sam koljeno kupila sredstvima od humanitarne Udruge Pomozi.ba, sredstvima prijatelja i ljudi koji su se suosjećali sa mnom te osobnim sredstvima, na neki način kad hodam i vježbam osjećam da moram opravdati povjerenje svih tih ljudi. Želim te ljude učiniti ponosnima i nasmijanima.

„Voljela bih da moja priča bude motivacija drugim ljudima. Ja se osjećam jača, puno sam otvorenija, puno iskrenija s pokazivanjem osjećaja i puno prilagodljivija i ljudima i situaciji“.

Kakve planove imate za ubuduće – privatne i profesionalne?

Sada više nemam planove. Prije sam štreberski planirala 5 godina unaprijed u detalje, a sada imam zamisli i ideje. Ako ih nije moguće realizirati odmah, onda će biti moguće sutra.

Postala sam svjesna nekih bitnijih stvari u životu. U devetom mjesecu trudnoće sam organizirala humanitarni koncert za dijete jednog svog prijatelja. Puno sam se trudila u visokom stadiju trudnoće na što su mnogi rekli da sam luda. No, upravo su ljudi okupljeni oko tog projekta, pomogli meni kada sam se našla u teškoj situaciji. Uvijek treba imati otvorene dvije ruke – jedna daje, a druga prima.

Jedna od zamisli koju želim realizirati je doktorat. Moj cijenjeni profesor u čijoj klasi sam magistrirala, pijanist svjetskog ugleda Boris Kraljević koji živi u Singapuru mi je tu velika moralna i emotivna podrška. To će me voditi u profesionalnom razvoju i bit će moj novi izazov.

Podešavanje protetičkog pomagala da odgovara pojedinom korisniku i tek onda samostalno hodanje

Moglo bi se reći da su takve spoznaje neka vrsta mentalne zrelosti. Glava je kao što smo zaključili iznimno bitna i pravi stav će olakšati sve ono što se mora. A ono što će biti bitno je ubuduće kontinuirano vježbati. Kako će to izgledati?

Sada do kraja života moram vježbati svaki dan jer korisnici protetičkog pomagala još više moraju paziti na funkcionalnost mišićne mase. Svaki dan vježbam oko 45 minuta. Za 2-3 mjeseca ću vidjeti rezultate, a i tada bih trebala dobiti ležište za protezu koje ću trajno koristiti i baš u to vrijeme vjerujem da ću biti spremna za povratak na posao kao što sam i planirala. Rekla sam da na protezu gledam kao dio sebe, pa sam odlučila napraviti malu personalizaciju – moj prijatelj Arsen i njegov tim iz "Pirate Art" će posebno za mene na coveru proteze dizajnirati klavirske tipke. Tada će povezanost između mene i mog novog životnog suputnika Genuim X3 biti još veća.

Imate li poruku za kraj?

Voljela bih da moja priča bude motivacija drugim ljudima. Ja se osjećam jača, puno sam otvorenija, puno iskrenija s pokazivanjem osjećaja i puno prilagodljivija i ljudima i situaciji jer sad shvaćam izreku "jedan je život". Treba ga trošiti u lijepoj i pozitivnoj atmosferi. Mnogi me u BiH zovu heroj, lavica, hrabra majka, kraljica, a ja sebe samo jednom riječi “mama” i to je za mene najljepši epitet. Dala sam život Daniju i on je moj smisao. Spoznala sam da su najveće bogatstvo u mom životu, pored mog Danija, tate i brata, moji prijatelji. Da nije bilo njih, ne bih imala toplinu i ljubav koja me održala da budem uporna i da dođem tu gdje sam sada i na tome sam im beskrajno zahvalna. Zato svima mogu poručiti njegujte ljubav i prijateljstvo, poklanjajte osmijeh, volite osjećaj da ste živi i uvijek vjerujte u sebe.

Pogledajte video isječak prvih Melinih koraka s protetičkim pomagalom