Čudo u Slobodnici – Unatoč tetraplegiji upravlja traktorom na imanju

Stjepan Pavlović, strojarski tehničar iz Slobodnice u blizini Slavonskog Broda doživio je prije 9 godina kao suvozač u autu tešku prometnu nesreću nakon koje je ostao oduzet. Dijagnoza - slomljen vrat i tetraplegija!! Šok u prvom trenutku, promjena prioriteta u životu, cijele svakodnevice… No, nakon toga snaga volje došla je do izražaja. I to kakva.

Teško da netko može povjerovati na prvu da Stjepan redovito i samostalno vozi traktor i obrađuje vlastito poljoprivredno zemljište veličine 30 hektara!! Kako je to uopće moguće?


Isprva su ga roditelji i sestre odgovarali od toga zbog brige, no njegova je upornost pobijedila. Traktor koji vozi je John Deer i ima ručni poluautomatski mjenjač, gas i kočnicu. Za dobar posao ključna je dobra priprema. Zato se Stjepan za ulazak u traktor počinje pripremati sat vremena prije. Prvo provjeri traktor – ulje, motor i ostalo. Nakon toga slijedi prebacivanje iz kolica u traktor. Nužno je privezati se na pojas za visinske radove na dizalici te se podići u traktor gdje je ugrađena improvizirana sjedalica za njega na koju se prebaci. U pravilu mu u tom procesu pomažu sestra ili majka koji su uz oca najveća podrška. Ipak, kaže kako bi u slučaju nužnosti mogao cijeli proces i sam izvesti. „Zdrav čovjek samo krene raditi. Ne razmišlja o tom procesu, to je rutinski. Ovo je ipak drukčiji način života, o svemu treba unaprijed razmišljati i za sve treba više vremena. No, kad sam u traktoru nastojim biti što efikasniji. Ustanovio sam da mi odgovaraju duge smjene od 12 sati i to prvenstveno noću. No, onda imam odmor od dva dana tijekom čega radim neke druge poslove“, kaže Stjepan i naglašava kako je zadovoljan jer se osjeća korisno.

"Ovo je ipak drukčiji način života, o svemu treba unaprijed razmišljati i za sve treba više vremena. Po prirodi sam uporan, sada sam još uporniji i vjerujem da je to ono što doprinosi da se na kraju osjećam dobro."

Rehabilitacija i košarka za odlično fizičko stanje

No, iz početka nije bilo lako. Nakon prometne nesreće u kojoj mu je poginuo dobar prijatelj, prošao je složenu operaciju u Zagrebu, a nakon toga i rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama. Za sebe kaže da je jak i u psihičkom i fizičkom smislu. Pomirio se brzo sa invaliditetom, ali si je postavio ambiciozne ciljeve i krenuo puno vježbati. Kada se vratio na drugu rehabilitaciju u toplice mnogi nisu mogli vjerovati koliki je napredak napravio. „U to vrijeme sam zaista bio fokusiran na vježbanje. Sjećam se da sam u toplicama tri mjeseca konstantno imao temperaturu i u stvari najteže mi je bilo što mi zbog toga liječnici nisu dopuštali vježbati. To mi je bio veći problem nego sama ozljeda i nemogućnost hodanja. Kad sam se vratio kući pomagao sam obitelji oko papirologije i nabave sirovina, a ubrzo sam krenuo na košarku. I danas sam član Košarkaškog kluba invalida Brod, utakmice su svakih 2-3 tjedna i ponosan sam što u šest godina gotovo da nisam propustio niti jedan trening“, ističe Stjepan i dodaje da mu je bavljenje košarkom osiguralo ogroman fizički napredak. Prije toga nakon 200 metara guranja kolica morao je uzeti pauzu, a sada pauze uopće nisu potrebne. A i siguran je da se ne bi mogao podići u traktor da se ne bavi košarkom.

"Osobe u kolicima primjećuju svašta na cesti - npr. kamenčić, malu rupicu. U dobrim kolicima takve stvari onda ipak puno manje osjećate, pa svoju pažnju možete usmjeriti na nešto drugo."

Dobar motiv da ponovo sjedne u traktor

Stjepan je dokazao da je moguće. Motivacija je bitna i, naravno, disciplina. Olakotno u cijeloj priči je što su ruke ipak tijekom vremena vratile funkciju, iako je njegova dijagnoza tetraplegija. Nema 100 posto snage u svim prstima, ali puno toga može. Za Stjepana je to bilo sasvim dovoljno da, ako treba, i cijelu noć upravlja s traktorom. „Nema predaje u životu. Morate se pomiriti s novom situacijom jer život ide dalje. Mogu reći da je pomoglo i to što sam po prirodi tvrdoglav i uporan i mislim da je to bio jamac mog uspjeha. Ipak, nisam se odmah okuražio raditi s traktorom. Ipak je trebalo pet godina i jedan jako dobar motiv. Jedan dan sam gledao oca kako nastoji odraditi dnevni posao, a započinjalo je nevrijeme. Bilo je očigledno da neće uspjeti. I onda sam odlučio da moram pomoći. Čim sam sjeo u traktor znao sam da je to to“, kaže Stjepan.

Dobra kolica posebno bitna na imanju

Invalidska kolica su, u Stjepanovom slučaju, apsolutna nužnost. Isprva je koristio model Avantgarde koji je odgovarao njegovom tadašnjem fizičkom stanju. Kada je napredovao došao je red na naprednija Avantgarde CLT kolica. „Nabavio sam ih prije šest godina i u svakom pogledu su odlična. Možete u njima biti 48 sati bez ikakvih problema, a i lakše se pokreću. Sve je to jako bitno jer kada ste u kolicima primjećujete neke stvari koje ljudi koji hodaju ne vide. Npr. kamenčić, mala rupica na cesti i slično. U dobrim kolicima takve stvari onda ipak puno manje osjećate, pa svoju pažnju možete usmjeriti na nešto drugo“, zaključuje Stjepan i dodaje kako je jako zahvalan Josipu Šobaku, iz Ottobocka koji mu je davao odlične savjete glede nabave kolica i ostale opreme. A savjeti su zlata vrijedi kada živite na imanju gdje je zahtjevniji teren i velika je stvar imati kolica s kojima se može otići i u polje. Posebno naglašava da bi volio da je odnos prema osobama s invaliditetom na višoj razini. „Nažalost ti odnosi su u globalu loši. Mene najviše smeta kada osobe bez invaliditeta parkiraju svoja vozila na parkirna mjesta za osobe sa invaliditetom. Kažu samo minutu i odu. Isto tako kad idete kroz trgovački centar, često ljudi bježe od vas. Ja to primjetim, no više se ne živciram. Naviknuo sam se na to, ali nisam to prihvatio“.

S invaliditetom su došli neki drugi prioriteti i Stjepan za sebe kaže da je još uporniji nego što je bio. Izrazito je to bitno jer mu za sve treba više vremena. Osjeća i da je jači mentalno. Ponekad dođe loš dan, ali brzo savlada te probleme. Na pitanje čime bi se bavio da nema poljoprivrednog gospodarstva, malo se zamislio. „Ne znam. Možda bih bio zaposlenik Ottobocka. Bio sam na razgovoru za posao prije šest godina s velikim šansama da se zaposlim. No, ipak su tada prevagnule neke obiteljske stvari. Tko zna što budućnost donosi, možda pokušam opet“, kaže Stjepan.