Jednom motorist, uvijek motorist, unatoč invalidskim kolicima

Ako živite u Varaždinu ili vas put nanese u naš barokni grad s vremena na vrijeme, moguće je da ste na cesti vidjeli jedinstveni motor na tri kotača na kojem se s gornje strane nalaze još dva dodatna kotača. Ovo pravo malo remek djelo sjajne plave boje pripada Josipu Šobaku, vanjskom suradniku Ottobocka. I možda ovo sve skupa ne bi bilo toliko jedinstveno da iza ovog projekta koji je osmislio Josip ne stoji životna priča.


Kobno izlijetanje s ceste 2008. godine

Josip je od mladih dana strastveni vozač motora, a od 2008. godine je zadobio invaliditet prilikom izlijetanja motora s ceste. Zaspao je u jednom dijelu zavoja i drugi dan se probudio na traumatologiji ne sjećajući se zadnjih 10 kilometara puta. Srećom nitko drugi nije stradao, no Josip je od tada u kolicima. Veliki šok, ogromna promjena za cijeli život. No, Josip je oduvijek živio punim plućima i bio aktivan i odlučio je tako nastaviti. Došao je na ideju projektirati motor na 3 kotača, tzv. trike, i prilagoditi ga svojim potrebama kako bi, siguran za druge i za sebe, mogao ponovo voziti po cestama širom Hrvatske.

Prije samog invaliditeta Josip je radio više zanimanja – bio je instruktor vožnje, policajac, vozač teretnog vozila u špediciji, prodajni predstavnik, komercijalist ,trgovac... A onda se zaposlio u Ottobocku kao vanjski suradnik s obzirom na status umirovljenika. Sada, može se reći, s najvećim mogućim razumijevanjem klijentima predstavlja protetička i ortotička pomagala koja ljudima omogućavaju lakšu i jednostavniju svakodnevicu. Za sebe kaže da je uvijek bio svestran i prilagodljiv novonastalim situacijama, Uz motor, Josip je ponosan na svoj stan kojeg je u potpunosti prilagodio za osobe s invaliditetom pri čemu mu je dobro došlo prijašnje radno iskustvo na uređenjima interijera. Sve u svemu Josip pršti od kreativnosti i motivacije što su dovoljni razlozi da ga bolje upoznamo putem intervjua.

Imali smo priliku vidjeti motor s kolicima koji koristite, a koji izgleda upravo sjajno. Kako ste došli na tu ideju?

Oduvijek sam živio život punim plućima. Volio sam skijanje i planinarenje, a vožnja motorom mi je bila posebna strast i ispušni ventil od stresa i svakodnevnice. Igrom slučaja naletio sam na jednom moto okupljanju na trike (motor na 3 kotača) i pitao dotičnog gospodina gdje ga je nabavio. Ispalo je da ih rade ručno u Prelogu, međimurskoj županiji nedaleko od mojeg mjesta prebivališta. Nazvao sam majstora, otišao na dogovor i tako je počela cijela priča i muke za majstora :)

Josip je nakon prometne nesreće 2008. godine zadobio invaliditet i vezan je uz kolica. No, strast prema motorima nikad nije splasnula, a upravo ona je pokretač kreativnog projekta izrade plavog motora na tri kotača.

Možete li opisati o kakvom se vozilu radi i koje ste sve preinake napravili da biste imali olakšanu vožnju?

Motor je ručni rad a duša motora je od Nissan Micre, dakle mašina i automatski mjenjač. Sam trike se vizualno ne razlikuje puno od ostalih trajkova koje rade. Trebalo je ubaciti automatski mijenjač te preurediti kočnice sa nožnih na ručne. Naravno bile su još neke preinake od same visine sjedišta zbog transfera i nosača za kolica. Ubacio sam muziku, neka trešti taj rock kad se vozim. Tijekom procesa izrade bio sam prisutan jedanput ili dvaput tjedno, kako bih bio siguran da će sve biti prema mojim prohtjevima i naputcima.

Primjetno je da se na motor mogu staviti i vaša kolica. Vrlo praktično, jel to vaša ideja?

Da, moja je bila ideja da idu i kolica na njega i to mi je bio jedan od najvažnijih uvjeta prilikom dogovora. Oko tog dijela smo doslovno razbijali glavu kako i gdje staviti nosače za kolica i sama kolica, pazeći da to ne izgleda nakaradno a opet da je praktično sklopiti ih i rastaviti ih. Naravno motor ima i sjedište za suvozačicu, pa smo morali obratiti pozornost da kolica ne smetaju osobi koja sjedi iza. Mogu samo reći da me majstor nije bas obožavao onog trenutka kad smo došli do te stavke.

"Kad netko ima spinalnu ozljedu i ostane vezan za kolica, život mu se promijeni za 360 stupnjeva. I ja sam sam to prolazio tako da ih mogu shvatiti, pomoći ili biti primjer da život ne staje. I dalje smatram da je život prekrasan. Samo treba pronaći novi put i smjer."

O kakvim kolicima se radi?

Kolica su sklopive konstrukcije, model Zenit u karbonskoj varijanti. Jako su praktična jer su lagana i preklapa im se naslon na sjedište, pa kad se cijela sklope gotovo da se ni ne primjeti da su na motoru. Dosta ljudi ni ne primjećuje kolica sve do treba kad ih počnem vaditi i rasklapati.

S obzirom da ste imali prometnu nesreću da li vam je bilo potrebno vrijeme da pobijedite strah da će se ponovo nešto slično dogoditi kad sjednete na motor? Kako se danas osjećate dok vozite?

Kad je motor bio gotov i kad sam ga preuzeo, moram priznati da me bilo strah, ali svakim pređenim kilometrom strah je nestajao i jednostavno se nisam mogao skinuti sa njega čitav dan. Ubrzo se pojavila ista ona strast koju sam imao prema motorima i prije prometne nesreće.

S obzirom da radite za Ottobock Adria čini mi se da sličnu strast imate kako biste ljudima pomogli da povećaju kvalitetu života. Može li se reći da vi praktički živite vaše zanimanje?

Prva kolica u Ottobocku sam prodao u rujnu 2010. na spinalnom odjelu u Varaždinskim toplicama. Moram priznati da tada nisam gledao na taj posao kao nešto dugoročno, ali mic po mic i evo me i danas u “Bocku”. Ponosan sam što sam dio tima Ottobocka. Moram priznati da sam imao dobrih ponuda od konkurentskih firmi, ali nekako sam srastao u Bocku, počeo od nule i stvorio nekakve rezultate i iskreno Bock je dio mene. Događalo mi se da ljudi ne znaju ni moje ime ali znaju da sam Bockovac ili me pitaju da li je to moja privatna firma.

Prilikom tih godina u Bocku upoznao sam prekrasne ljude diljem lijepe naše i bio dio njihovih života i oporavka prilikom rehabilitacije. Kad netko ima spinalnu ozljedu i ostane vezan za kolica, svijet i život mu se promijeni za 360 stupnjeva. I ja sam sam to prolazio tako da ih mogu shvatiti, pomoći ili biti primjer da život ne staje. Samo treba pronaći novi put i smjer. I dalje smatram da je život prekrasan i da se može uživati bez obzira jel netko u kolicima ili na svojim nogama.

Odraz vašeg pozitivnog duha, kreativnosti i svestranosti možda najbolje prezentira vaš stan. Uredili ste svaki detalj i prilagodili ga da odgovara vašim potrebama.. Podijelite praktične ideje s našim čitateljima.

Živim sam u stanu od 40 kvadrata. Naravno kad sam ga kupio bilo ga je potrebno preurediti prema mojim potrebama i naravno prema mojem ukusu. Kad uđete u stan, nećete primjetiti da u njemu živi osoba sa invaliditetom. Gledao sam da preuređenje bude minimalno a opet da posluži svrsi te da meni olakša svakodnevnicu. Kupaona je bila jedna od većih stavki prilikom preuređenja, trebalo je izbaciti kadu, staviti kanalicu i tuš te preklopnu dasku za sjedenje prilikom tuširanja. WC školjka je standardna, samo sam postavio povišenje sa rukohvatima (wc dasku) radi lakšeg transfera. Također je važno da je i krevet u razini visine kolica, također radi lakšeg transfera. Prilikom preuređenja sam i dalje ostao vjeran Bocku te su sva navedena pomagala iz asortimana Bocka.

Josip Šobak je sam projektirao stan u kojem živi kako bi odgovarao njegovim potrebama. Na slici detalj – kuhinja.

Da li smatrate da ljudi u našoj zajednici imaju senzibilitet za potrebe osoba sa invaliditetom? I jeste li zadovoljni s infrastrukturom za osobe sa invaliditetom?

Velika većina ima senzibilitet, ali znate kako se kaže, u svakom žitu ima kukolja. Ima ljudi sa predrasudama pa se čude kako mogu voziti auto, a motor da ne spominjem. Ili zašto ja radim, a u kolicima sam i kako uopće mogu ja raditi nešto. Svi mi imamo nekakav invaliditet, a to ne mora biti samo fizički invaliditet. Ja sam sretan što živim u Varaždinu i mogu samo reći da je jedan od najprilagođenijih gradova u Hrvatskoj. Puno se radi na prilagođavanju. Iz mjeseca u mjesec primjećujem neku novu stavku ili otklonjenu barijeru.

Imate li poruku za naše čitatelje?

Hm, poruka za čitatelje? E baš ste me našli s ovim pitanjem. Pokušat ću se nadovezat na jednu priču sa samih početaka moga invaliditeta i integracije u društvo. Pitao me jedan "frend" kako sam i ja njemu odgovorim - odlično, hvala na pitanju, na što se revoltirano nadovezao kako mogu biti super, a u kolicima sam. Kažem ja njemu kako sreća i zadovoljstvo ne proizlaze iz hoda već iz glave i srca. Rekao sam mu da ima još šest pari nogu on nikad ne bi bio zadovoljan i sretan.

Pozitivna strana priče je da kad završiš u kolicima onda naučiš cijeniti stvari ili događaje koje prije nisi ni primjećivao ili si ih uzimao zdravo za gotovo zato jer su ti bile banalne. Znate kako se kaže, ne možeš odabrati svoje stanje, ali možeš odabrati što ćeš napraviti u vezi toga! Važno je imati cilj u životu jer to daje smisao životu, čini nas sretnima i predstavlja svrhu i smjer našeg života. Bez želja i ciljeva ili bez nečega čemu težimo samo bismo stagnirali i zaglavili u nekakvoj rutini. I sve bismo ponavljali iz dana u dan.