Erik Balija – „Glazba je moj život“

Možda ga poznajete kao finalista popularne glazbene TV emisije Supertalent iz 2016. godine, a možda ste ga vidjeli na nekom od nastupa na Melodijama Istre i Kvarnera. Erik Balija, glazbenik iz Pule gdje god dođe plijeni pažnju. Za njega je glazba život i daje mu energiju da ustraje što je posebno važno s obzirom da Erik boluje od cerebralne paralize i čitav je život u kolicima. Njegov neuništiv duh, upornost i pozitivna energija kojom pristupa životu zaokupili su pažnju redatelja Danila Lole Ilića i tako je nastao dokumentarni film „Erik“ koji će ovih dana, točnije 21. kolovoza doživjeti svoju premijeru na filmskom festivalu DORF u Vinkovcima.


Film "Erik" uči nas biti što bolji

Uz volju i želju moguće je prevazići sve poteškoće i stvarati. To je osnovna vodilja filma. Poruka je izrazito pozitivna jer nas Erik svojom snagom motivira da budemo najbolji što možemo biti. Osim prema sebi, to znači i prema drugima, pa autor posebno ističe pitanje osoba sa invaliditetom. Kako autor naglašava većina okreće glavu na drugu stranu, vjeruje da će netko drugi riješiti probleme, a ovim filmom ljude se senzibilizira da razmisle i djeluju. Erik je u tom smislu prava inspiracija, a glazba koju stvara je priznata od strane mnogih naših poznatih glazbenika s kojima je nastupao. Njegova priča je jedinstvena i dovoljan razlog da ga predstavimo.

Pjevate i skladate. Moglo bi se reći da vas po tome ljudi najbolje poznaju. Kako se razvila ljubav prema glazbi i što danas za vas znači glazba?

Kada sam bio mali trebao sam jako puno vježbati i moram priznati da to nisam volio. Pa da Erik ne plače i da bude miran, majka mi je puštala muziku. Osim toga, teta svira klavir i orgulje i dirigent je u raznim zborovima, a ujak i bratići sviraju gitaru. Zaključio sam kad već svi nešto sviraju i pjevaju zašto ja ne bih pokušao.

Za mene je glazba sve. Ne bih mogao zamisliti dan bez glazbe, s njom započinjem dan i moglo bi se reći da glazba nikad ne prestaje. Ona po tiho svira čak i kad spavam.

"Kad pjevam ne osjećam nikakve poteškoće. Može se reći da sam u nekom svom filmu i trudim se prenijeti publici baš one emocije koje osjećam."

Kako se osjećate dok pjevate i što želite poručiti kroz glazbu?

Dok sviram i pjevam osjećam se super. Tada ne osjećam nikakve poteškoće, tada nema ni bolova, ni grčeva koji se povremeno znaju pojaviti. Može se reći da sam u nekom svom filmu i trudim se prenijeti publici baš one emocije koje osjećam.

O vama je snimljen dokumentarni film. Kako je došlo do suradnje s autorom dokumentarca D. Ilićem i kako ste zadovoljni finalnim proizvodom?

Danilo Lola Ilić je radio spot za moju skladbu “Namuran san u te”. Bio sam jako zadovoljan sa spotom i nakon nekog vremena Danilo se javio s idejom da snimi dokumentarni film o mom životu. Pristao sam bez oklijevanja jer je to format kroz koji me ljudi mogu bolje i dublje upoznati.

Film prati vaš svakodnevni život i u stvari je oda snazi volje. Možete li opisati na koje izazove nailazite tijekom dana s obzirom na invaliditet i kako ih rješavate?

Invaliditet nosi razne izazove i probleme. Kako bih ih prebrodio, bez većih poteškoća, pomaže mi osobni asistent i fizioterapeut čije tretmane za sada zbog epidemije Covida 19 ne mogu odrađivati. Asistent mi prije svega pomaže kako bih prešao kroz raznorazne arhitektonske barijere, no pomaže mi i pri dolasku na pozornicu, a sada tijekom pandemije radi sa mnom i tretmane fizikalne terapije koje inače radi fizioterapeut. Osim fizičkom aktivnošću probleme s bolovima rješavam kroz glazbu. Jer osim što je glazba užitak i posao, glazba služi i kao lijek.

Osobe koje nemaju invaliditet često vode pasivan život i imaju probleme s motiviranjem. Koliko je po vašem mišljenju motivacija važna i što je to što vas motivira da napravite nešto novo, bilo da je to pjesma, nezaboravan koncert i nešto slično?

Kada govorimo o invaliditetu, invaliditet je sasvim dovoljan razlog za motivaciju. Posebno kad vidiš koliko problema ima oko nas koje treba riješiti. Uz motivaciju tu obavezno mora uvijek biti i ono što se zove upornost, a to znači konstantno ukazivanje na nedostatke. Jedan od primjerice trenutačno gorućih problema s kojim se borim jest donošenje zakona o usluzi osobnog asistenta. Ona za sada funkcionira kao program, ali borimo se da dođe toliko obećavani zakon o osobnoj asistenciji koji bi omogućio da se satnica osobnog asistenta podigne na radno vrijeme od osam sati. Trenutačno neki korisnici imaju pravo na 4, a neki na 8 sati. To je diskriminatorno i nedopustivo u 21. stoljeću.

A motivaciju u glazbi da se napravi nešto novo često daje sama inspiracija. Ili autori i izvođači, bendovi i klape s kojima surađujem. Na kraju krajeva i ovaj film je produkt svojevrsne motivacije.

Na slici – Erik Balija s Amirom Medunjanin, gitaristom Nikolom Stajićem i Radom Šerbedžijom

“Još puno treba raditi na senzbiliziranju ljudi prema osobama s invaliditetom. No, prvi korak u tome trebale bi napraviti upravo osobe s invaliditetom. Ovaj film upravo na to ukazuje”.

Na što ste posebno ponosni – koja je skladba vaše „omiljeno dijete“? Koji glazbeni događaj vam je ostao u najboljem sjećanju?

Teško je reći koja je skladba najdraža. Ma dosta njih. Ipak, ja bih izdvojio tri moje skladbe koje su polučile značajnije uspjehe. Skladba “Fažana misto moje” koju je za mene napisao gospodin Daniel Načinović lansirala me u ljepote glazbenog neba. Odmah iza nje je skladba “Hvala ti na svemu stari moj” koju sam izveo na Supertalentu 2016. godine. Tada me publika imala prilike upoznati na nacionalnoj razini. I treća skladba koju ja osobno posebno volim je skladba „Mojoj Istrijanki“. To je moja treća kantautorska skladba, ali mi je draža od preostale dvije kantautorske skladbe, jer je to zasad moja najnagrađivanija skladba na festivalu Melodije Istre i Kvarnera. Osim toga tu pjesmu je osim publike prepoznala i struka. A publika i struka su po mom mišljenju dva najvažnija faktora u životu jednog glazbenika.

Inače, posebno sam ponosan na višegodišnju suradnju s pokojnim Oliverom Dragojevićem kao i na suradnju sa kraljicom sevdaha, Amirom Medunjanin. Surađivao sam i sa škotskom grupom The Foo Birds. Naravno, posebno mjesto ima moj prateći bend Anelidi. Izdvojio bih i suradnju s prijateljem Ivanom Jovićem koji me prati na gitari te suradnju s klapom Intriga iz Rijeke.

Na slici - Erik Balija s Jackom Nisanom, dirigentom Škotskog simfonijskog orkestra.

Puno je lijepih trenutaka iza vas. Tko vam je najveća podrška?

Najveća podrška su mi moja obitelj, prijatelji i suradnici od fizioterapeuta, do glazbenika i autora.

Kakav je senzibilitet zajednice te ljudi oko vas prema osobama sa invaliditetom?

Kada govorimo o senzibilitetu ljudi prema osobama s invaliditetom rekao bih da je sigurno bolja situacija nego prije dvadesetak godina. Vidi se minimalni napredak, ali treba još puno raditi na senzibiliziranju ljudi prema osobama s invaliditetom, što na senzibilizaciji ljudi u državi i izvan nje. Problem je što su osobe s invaliditetom u velikoj većini inertne. Svi čekaju, da se netko drugi bori i izbori za njihova prava.

Ako šutimo i ako se ne borimo za svoja prava, ako ne ukazujemo na probleme, oni se nikad neće riješiti. Možeš ti imati podršku s raznih strana, ali onaj prvi korak u borbi za boljim životom osoba s invaliditetom morala bi napraviti upravo osoba s invaliditetom. Nadam se da će između ostalog ovaj film doprinijeti boljoj senzibilizaciji društva prema osobama s invaliditetom i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Jer i to je jedan od razloga, zbog čega je film i nastao.


Režiser Danilo Lola Ilić o dokumentarnom filmu Erik “Želimo inicirati pozitivne promjene u društvu”

Zašto ste se odlučili na snimanje dokumentarnog filma o E. Baliji?

Erika poznajem neko vrijeme. Uvijek me fascinirala njegova životna snaga i energija da uvijek ustraje u svemu što radi bez obzira na sve prepreke i poteškoće. Erik je motivacija svima, a film je odličan medij jer dopire do jako široke populacije.

Da li ste inače senzibilizirani za ovakve teme?

Volim vjerovati da svatko od nas može doprinijeti boljitku društva, uže i šire zajednice u kojoj živi, svojim djelovanjem, pa tako i ja kroz svoj rad nastojim uraditi isto. Ovo je samo jedna od tema, treba aktivno sudjelovati u društvu i njegoj izgradnji, treba ukazivati na njegove probleme i sudjelovati u riješavanju istih. Da bismo napredovali i imali bolji život, moramo graditi kvalitetno društvo.

Koja su vaša očekivanja, odnosno što namjeravate postići s filmom?

Film je potentan medij te može dovesti do širenja svijesti, do otvaranja dijaloga o problemima koje imaju invalidne osobe na svim razinama svakodnevnog života. Može spojiti ljude, može nas približiti jedne drugima....može incirati pozitivne promjene. To bi svakako bila moja očekivanja, no ostaje da vidimo.

Gdje ćemo moći film? Hoće li biti dostupan i online?

Film „Erik“ za početak će se moći vidjet na filmskim festivalima u zemlji, regiji i nadamo se šire. Za početak bit će prikazan u sklopu regionalne konkurencije na ovogodišenjem DORF-u u Vinkovcima, 21.8.2020,

DORF je Festival dokumentarnih glazbenih filmova s najduljim stažom u nas i traje od 2007 godine. „Erik“ je i u programu Pula film festivala, a nadamo se još mnogim dobrim vijestima iz zemlje i inozemstva. Nakon festivalskog života filma, vidjet ćemo kojim je putem najbolje krenuti, no svakako bi bilo dobro film prikazivati svugdje i u osnovnim i srednjim školama, sveučilištima... I edukacija je između ostaloga bitna, a priča filma „Erik“ je univerzalna i tiče se svakoga od nas.